Prvih osamdeset i pet godina svojeg postojanja bio je Mažuranac muški učenički dom – do 2016. godine ostao je posljednji zagrebački muški učenički dom. U tom vremenu nastao je i karakterističan naziv za učenike našeg doma: dečki s Mažuranca.
Mažuranac plava majica
Budući da su naši dečki redovito sudjelovali u smotrama i natjecanjima Regionalne i Državne domijade, za te su prilike nosili majice s nazivom doma u karakterističnoj svijetloplavoj boji (takozvana Mažuranac plava).
Dečki s Mažuranca, članovi Multimedijske skupine u Mažuranac plavim majicama preuzimaju nagradu na završnoj svečanosti Državne domijade u Umagu svibnja 2011. godine
Na večerašnjem kvizu majice u Mažuranac plavoj boji dio su nagradnog paketa (dobivaju i cure i dečki;).
Devedesetgodišnjica doma, Godina čitanja i Dani europske baštine
Kviz MAŽURANAC
multimedijska skupina
Za kviz, kojim obilježavamo devedeset godina rada doma u sklopu manifestacije Dani europske baštine te Godinu čitanja – čitajući zajedno knjigu MAŽURANAC našeg kolege Ranka Ceraja, možete se prijaviti na adresi mazuranac7@gmail.com danas do 18.00 sati.
Godina čitanja i dečki
Što je doprinosilo stvaranju dobrog imena dečki s Mažuranca, doznajemo u monografiji MAŽURANAC kolege Ranka Ceraja. Ulomke iz kolegine knjige čitamo zajedno iz tjedna u tjedan od početka nastavne godine (prethodne objave).
‘…u školskoj godini 2008./2009. predloženo da uz Dan osnutka obilježavamo i Dan učeničkog doma. Predložen je datum 29.9., dan kada je Ivan Mažuranić postao prvi hrvatski ban pučanin. Prijedlog je prihvaćen pa su započele pripreme za Dan doma.
U to vrijeme ustanovu je posjetio gospodin koji je u njoj boravio prije 50 godina, tako da se rodila ideja da taj gospodin s još nekoliko prijatelja, također pitomaca ustanove, obogati svečanost proslave 29.9.2009.’ (…)
Dečki s Mažuranca
Uvodno izlaganje preuzeo je gosp. Borojević, kojega u cijelosti prenosim. Evo što je o tome rekao na usmenom izlaganju te večeri povodom Dana doma, koje dosljedno prenosim s audio snimke:
‘Dečki, kako ste? Super! Dajte se opustite i smatrajte da razgovarate s kolegama, iako smo mi toliko stariji, ali vidjet ćete vremenska dimenzija od 50 godina, vremenski nije tako velika, problem je što ona samo brzo prođe, dakle, problem je u brzini, a ne u godinama. (…)
Na samom početku bih želio odgovoriti na jedno sasvim logično pitanje koje bi svatko razumno postavio. Zašto naša želja da posjetimo dom? (…)
Moram odmah reći da nema nekakvih racionalnih razloga. Razlog je znatiželja i to je više emotivne prirode, jer svaki put kada smo prolazili ovim trgom, uvijek smo gledali nama poznatu fasadu i uvijek nas je podsjećala na te dane, značajne dane, našeg života u ovom domu. Ali nas je stalno intrigiralo što je iza te fasade i prva ideja je bila da vidimo, zanimalo nas je kako to građevinski unutra izgleda.
Dakle do kakvih je promjena došlo, odnosno kakvi su sada interijeri i kako to izgled au odnosu na ono kako je to nekad bilo. Zatim se samo po sebi logično nametnulo kada smo pomalo razgovarali s vašim ravnateljem i s profesoricom Hrvoj, da bi bilo dobro čuti i o sadržaju u tom domu, d vidimo tko to živi, kako živi, s kojim rezultatima, a onda na to, sasvim logično se nadodalo da bi bilo vrijedno čuti, kako je to nekad bilo jer možda vas to zanima. (…)
Albert Einstein kaže: „Nije dovoljno podučavati čovjeka samo za usku specijalizaciju, time on doduše postaje jedna korisna vrsta stroja, ali ne i skladno razvijena ličnost.“
U našem komentaru, čini nam se, da je biti na tragu te poruke bilo puno lakše u naše vrijeme. Zašto? Sada u vrijeme globalizacije, ubrzanog tehničko-tehnološkog napretka, informa tizacije, uske specijalizacije i konačno u obrazovnom procesu Bolonjskog sistema, moramo reći da o kome, mi imamo najblaže rečeno, rezervirano mišljenje i ne samo mi. Otežan je odgoj i usmjeravanje mladih ljudi, odnosno otežano je stvaranje, kako Einstein kaže, skladne i razvijene ličnosti. (…)
Na osnovu usporedbe vaših i naših stranica, generalno gledano, čini nam se da je osnovna razlika između našeg i vašeg vremena u tome, što su sve naše aktivnosti, u ono naše vrijeme odvijale samo u realnoj stvarnosti, to je jedina varijanta, a sada se velik broj aktivnosti odvija u virtualnoj stvarnosti, dakle u prividnoj stvarnosti, stvorenoj modernim i video sustavima.
Ne ulazeći u neke analize, o tome bi se moglo puno razgovarati, čini nam se da je ovo danas neminovno i znatno naprednije, jednom riječju bi se moglo reći bolje, međutim ipak nam se čini da je ono naše bilo ljepše. (…)
U vašim internetskim materijalima stoji da se od 1946. godine dom zvao „I. srednjoškolski đački dom“, no već u naše vrijeme on se zove samo „Srednjoškolski đački dom“, bez ikakvih drugih dodataka i to isključivo gimnazijski dom i isključivo muški dom. (…)
Što se tiče kuhinje, s kuhinjom nismo imali direktne veze, veza je postojala samo putem lifta i tzv. pripreme iz koje se kroz šalter na pripremi sve serviralo stolnjaci, pribor i hrana. To je sada soba vaše pedagoginje, profesorice Hrvoj. Dakle, tamo je bio lift iz kuhinje do pripreme, a iz prirpeme se serviralo kroz jedan šalter. Uvijek je jedan od nas radio u toj pripremi.
Kad je kuhinja u pitanju, i u vezi kuhinje, ja ću vam ipak spomenuti najdraže jelo, sad kad sam prolazio kroz kuhinju baš sam pitao jednu kuharicu, rekla mi je da se to više ne radi ovdje, ali naše najdraže jelo bio je tzv. ‘šmarn’. Ja ne znam je li vi znate što je to? U kuharicama se to zove Carski drobljenac, uz njega se uvijek servirao i kompot od šljiva, ali moram vam reći da tako dobar ‘šmarn’ u životu više nismo jeli kakav je bio u ovom domu. Evo to o kuhinji.’
Izvor: Ranko Ceraj, MAŽURANAC dom umirovljenika, muški internat, učenički dom… – dokumentaristička monografija ustanove s podacima od 1897. god
Dani europske baštine
Naših devedeset godina – odnosno devedeset godina postojanja našeg doma – nije dio samo povijesti onih izravno uključenih u dom (učenika i radnika), dio je to povijesti i grada Zagreba i svih učeničkih domova i Hrvatske, pa i evropske povijesti. Tako naš kviz večeras, a Rankova knjiga zauvijek osvjetljava barem dio povijesti što je s ponosom zovemo i tiskanim slovima pišemo MAŽURANAC.