Čudno je vrijeme rata

Čudno je vrijeme rata, pjeva Gabriela.
Začeće… perunika, bijelih… nanovo crta Iva.
Paradoksi, razmeđa, nešto pijeska i jedan neispucani metak… za danas… i za sutra…

Čudno je vrijeme rata

Čudno je vrijeme rata.
Svak’ svakom pomaže,
al’ puca brat na
brata.

Od cijelog života
ostane ti šaka pijeska
natopljena
suzama.

Važno je samo preživjeti
danas.
Kao čovjek ili
ubojica?

Odlučuje jedan (ne)ispucani
metak koji dijeli
danas i
sutra.

O kako li nam je danas iskonski ‘Srdžbu (…) pjevati‘…
O kako li je lijepo čuti Gabrielino čuđenje… vidjeti Ivino gledanje…

*prvi stih ishodišnog evropskog epa, Ilijade dakako

Srdžbu mi, boginjo, pjevaj Ahileja, Peleju sina
Pogubnu, kojano zada Ahejcima tisuću jada,
Snažne je duše mnogih junaka ona k Aidu
Poslala, a njih je same učinila plijen da budu
Psima i pticama gozba, a Zeusu se vršaše volja
Otkad se bjehu onomad razdvojili poslije svađe
Atrejev sin, junacima kralj i divni Ahilej.