Ulica… Na semaforu je crveno, a kada je crveno, postanem nestrpljiva pa nervozno tapkam na mjestu kao da će ta radnja ubrzati vrijeme. Već razmišljam o ručku. Kada uđem u sobu, postajem svjesna topline prostorije kako mi se krv polako vraća u obraze. Savska je dom, no Ilica je san.
Ulica… Ulica za Hrvatski jezični portal:
| a. prometna uzdužna površina kroz naseljeno mjesto za pješake i vozila b. ta prometna površina zajedno sa zgradama i drugim sadržajima s njezine obje strane |
Ulicama svijeta prolaze ljudi. Hodaju. Zastajkuju. Piju. Trče. Razgovaraju. Jedu. Razmišljaju…
Neki razmišljaju o ulicama.
Poneki svoja razmišljanja o ulicama zapišu.
Jednu od njih ulica vodi u (naš/njezin) dom.
Marija Mažurančeva daruje nas tekstom o svojem odrastanju na zagrebačkim ulicama.
Ulica
Gledam u dugi crni kaput i žuti karirani šal do njega. Gladna sa te sam pojela nekoliko zalogaja žitarica u pola 8, više prisilno nego svojevoljno, zbog same činjenice da mi je loše od mlijeka i ne volim žitarice. Ponedjeljkom bih trebala ići na nastavu, ali budući da profesor ne dolazi ili kasni, nitko od mojih kolega ne pojavljuje se u školi, pa tako ni ja, ili jednostavno odemo na kavu u Milju.
Milja nije ugodno mjesto, zapravo odiše nezgrapnošću i mirisom pušača, često je zagušljivo i poprilično mračno. Jedna od onih rupa u koje odlaziš jer nemaš budžet za nešto bolje i ugodnije s obzirom na to da je budžet jedne maturantice poprilično ograničen.
Uzimam kaput, osjećam njegovu težinu na ramenima, preko njih prebacujem svoju torbu koju uvijek nosim sa sobom kao neki ritual. Pozdravljam Megi koja je tek došla iz škole i prije nego što izađem, provjerava frizuru u pomalo oštećenom starinskom ogledalu koje već desetljećima stoji u domu kao podsjetnik na “ona vremena”.
Zrak u ožujku je svjež, što je rijetkost u Zagrebu koji je prenapučen i skoro stalno odiše mirisom ispušnih plinova. Ponekad se pitam ubijaju li nas više cigarete ili vanjski uzročnici kao plinovi iz automobila i je li današnji način života kriv za proširenje raka i ostalih fatalnih bolesti koje su postale normalne zadnjih nekoliko desetljeća.
Osjećam hladnoću na obrazima i rukama koje stavljam u džepove. Šećem Savskom do Dubravice na križanju s Jukićevom pa kupujem integralnu štangicu s vanilijom i borovnicama. Znam da je se neću najesti, ali poriv za slatkim bilo je teško obuzdati.
Savska cesta prepuna je mirisa; parfemi prolaznika, miris kebaba i novopečenih peciva, kroasana i kave iz kafića. Savska cesta jest savršen prikaz ubrzanog života koji živimo, s brojnim križanjima i ljudima naguranima u tramvaje, nervoznim vozačima BMW-a i taksistima koji su smrt na kotačima. Gledam plakate u izlozima koji vrište idealizaciju i kapitalizam, puni sublimnih poruka kako jedva čekaju da zaskoče sljedeću lakoumnu žrtvu.
Još prije dvije ili tri nedjelje šetala sam tim istim križanjem nakon tuluma s Lukom i Dijanom u nadi da zalogajnica radi te da će nas dobri Gazda nahraniti najboljim kebabom u Zagrebu, za koji ne bih ni znala da mi Luka nije otkrio taj novi, božanstveni svijet okusa. Za curu koja je visoka metar i žilet (kako se u narodu kaže) mogu pojesti puno. Iako je učinak alkohola splasnuo, zamijenio ga je bolan i suviše poznat umor i bol u nogama nakon skakutanja u visokim potpeticama i urlanja na najdraže pjesme. Pojela sam kebab u nekoliko minuta trpajući ogromne zalogaje u usta kao da mi je posljednji.
Dobro je dok nismo gladni, mislila sam u sebi.
Ilica i Savska kao da su dva različita planeta, ako ne i svemira. Često šećem ulicama u centru grada i gledam ljude u njihovoj skupoj odjeći, kako ručaju u skupim restoranima i ulaze u dućane s odjećom čija je cijena četveroznamenkasta. Uvijek me zanimalo čime se takvi ljudi bave, kako provode dane, tko su im prijatelji? Zašto oni imaju ono što ja nemam, i obrnuto? Sve te torbe od prave kože, ručno šivane haljine i cipele poznatih marki. A opet, sve to blještavilo zasjeni izlog knjižare, uličnog svjetla na Strossmayeru i mirisa knjige na vrhu mojih prstiju koji se već upio u moju kožu i fermentirao u venama, kao vino, opijat.
U Dubravici mi je odbijena kartica te sam uspjela platiti tek iz drugog pokušaja dok se u međuvremenu iza mene stvorio red od šest ljudi koji također čekaju svoj topli obrok. Savska cesta, iako nije luksuzna, odiše nečim poznatim i realnim, nije neopipljiva i nedodirljiva kao san koji predstavlja Ilica. Što se više udaljavam od centra, zgrade su sve starije i oronulije, ulice prljavije i nema izloga s odjećom. Samo pekare, kladionice, mali obrti i trafike te kiosci s obiljem časopisa i slatkiša. A ljudi? Normalni, umorni, radnička klasa bez skupih auta i blještave odjeće, majke i studenti koji žive od plaće do plaće. Surova jest realnost Savske ceste.
Ponekad kada šećem tom istom cestom zamišljam da sam u Parizu, da nosim beretku na glavi i romantiziram svoj život. Ima nešto terapeutsko u sanjarenju i vizijama svog savršenog života.
Volim otići na kavu i tople krosane u obližnji kafić u Dalmatinskoj gdje u meniju stoji ponuda – ,,Kava i kroasan po izboru za 17 kuna!” Tako u svojoj glavi sastavljenoj od maštarija zamišljam kako mi romantično kosa pada niz obraze kada sam nagnuta nad knjigu, srčući kavu iz šalice te je do mene kroasan s punjenjem od lješnjaka i dan je ispunjen. Osjećam se mirno, duhovno ispunjeno u tom trenutku. Umjesto da putujem u Pariz, on je došao meni.
Iza Finog griza u Crnatkovoj provela sam brojne večeri s najboljim prijateljima. Ova zima bila je ubitačno hladna ili se barem takvom činila, no ipak smo se svi zajedno odlučili smrzavati i toplinu upotpuniti bliskošću. Moji prijatelji nemaju novca – kao i ja žive od džeparca koji im roditelji daju ili rade studentske poslove kako bi si priuštili normalan život, a da ne moraju štedjeti svaku kunu kako bi na kraju mjeseca mogli otići na kavu. Često s njima odlazim u menzu, gdje mi plate ručak ili večeru kada sam u baš velikoj krizi.
Smiješno mi je sve to, jer netko bi rekao da zapravo imam novca s obzirom na to da sam jedna od onih osoba koja gotovo uvijek ima urednu kosu, ispeglanu ili kovrčavu, u Vansicama i košulji iz Reserveda koja je na popustu koštala 200 kuna. Jedina razlika između mene i onih stisnutih ljudi u tramvaju jest što mi je previše stalo do prezentacije sebe i do maske koja se postupno gradila pa, iako mi ne smeta, ne svrstava me nigdje, ne pripadam ni Ilici ni Savskoj.
Vanilija mi se topi u ustima zajedno s kiselkastim umakom od borovnice i lisnatim tijestom koje se mrvi po crnom kaputu koji sam dan prije čistila od dlaka i mrvica. Stanem samo na trenutak da uživam u mirisu one iste dobro poznate kave iz aparata koja se hladi u jednokratnoj papirnatoj šalici još samo jednog prolaznika. Iako uživam u hrani, često jedem u hodu, po putu, jer mi je to postala navika zbog manjka vremena.
Pogledam se u staklu i pomislim da danas izgledam dobro, da sam se lijepo našminkala i obukla. Nisam tip koji oblači trenirke i moje cipele uvijek su čiste. Možda je to zbog mojih roditelja koji su me odgojili da pričam književno (zbog čega danas ne znam jezik vlastitog kraja), da žene moraju biti uredne i pričati lijepo i biti ženstvene.
Majku sam od malena gledala kako nanosi maskaru na trepavice i kako se oblači za svečane prigode u svoje najljepše kombinacije. Ona ne voli džempere s mucicama i dlake na kaputima, a očeve cipele uvijek su čiste. Iako njena odjeća nije plaćena u četiri znamenke, uvijek je davala sve od sebe da izgleda ugledno, čisto i pristojno, poslovno i odgovorno. Mislim da tek danas shvaćam da sam puno sličnija roditeljima nego što sam mislila.
Na semaforu je crveno, a kada je crveno, postanem nestrpljiva pa nervozno tapkam na mjestu kao da će ta radnja ubrzati vrijeme. Već razmišljam o ručku. Kada uđem u sobu, postajem svjesna topline prostorije kako mi se krv polako vraća u obraze.
Savska je dom, no Ilica je san. I činjenica je da sam i ja još samo jedan od prolaznika koji hodaju prema Ilici u nadi da jednoga dana možda neću biti radnička klasa, umorna majka ili student koji živi od plaće do plaće. Svi se probijamo u gužvama, bivamo stisnuti u tramvaju i jedemo u hodu, ali samo pojedini stanu da udahnu miris kave iz aparata i osmišljavaju vlastiti Pariz u glavi jer je to u ovom trenutku dovoljno, utješno i prije svega prijeko potrebno kako bi se stvorila zahvalnost za sve ono što ipak imamo.