Nema dileme, ostajem na baušteli

Prije deset godina na razvalinama debatnog kluba a u temeljima dramske skupine našeg doma rodio se jedan san… Nema dileme naš ga učenik i sanja i živi…

U jedno desetljeće promijenio se cijeli svijet ozbiljno i doslovno.
Promijenio se i dom i život u njemu.
Promijenili su se i učenici i odgajatelji.

Za debatnim klubom ostao je spomen.
Za dramskom skupinom slava.
No…

Pismo Bivšeg učenika

Nema dileme, ostajem na baušteli

Ujutro se budim u 10 do 6, u 6 i 19 mi ide bus. U 15 do 7 stižem na radno mjesto. Pripremam se za posao. Od 7 do 12 radim (15 minuta plaćene pauze uključeno). Ručak je od 12 do 13, jedem u firmi. Od 13 do 17 radim. Oko 17 i 40 sam kod kuće. Spremam si večeru, kuham ručak za sutra i obavljam ono najnužnije. Razgovaram na telefon. Kada sve to obavim, već je negdje 19 i 30 ili 20 sati. U 22 idem spavati.

To znači da imam otprilike 2 sata vremena da nešto učinim za svoju budućnost, nešto što će mi omogućiti da izađem iz ove ne baš atraktivne svakodnevnice. Ne, ne žalim što radim na baušteli, ne žalim što sam svaki dan vani bez obzira na vrijeme. Realno, ovako živi većina ljudi, ali vjerujem da postoji nešto prikladnije za mene.

Imam dakle 120 minuta dnevno da si stvorim tu prikladniju budućnost.

Prva opcija je da radim ono što radim zadnjih 6 mjeseci, pišem. Svaki dan ulažem u razvoj scenarija u nadi da ću uskoro po scenariju snimiti film koji će me proslaviti i izvući iz već opisane, ne baš atraktivne svakodnevnice. Ova opcija nema nikakve kratkoročne benefite jer je potrebno vrijeme da se napiše nešto kvalitetno.

Druga opcija je da u to vrijeme mogu pretraživati internet za prikladnijim poslom. Pronaći neku videoprodukciju koja će me zaposliti. Na taj način radio bih nešto što me zanima, imao bih priliku kreativno se izraziti, ukratko radio bih nešto što je više u skladu s mojim bićem.

Prvi problem je što bi me potraga za poslom, u ovim uvjetima pandemije, koštala sigurno 3 mjeseca. Ta 3 mjeseca ne bih imao vremena, niti energije za pisanje, ono što stvarno želim raditi.

Drugi problem je taj što, kad bih i našao posao, potrošio bih 3-6 mjeseci na prilagodbu. U tom periodu također ne bih imao vremena za pisanje, vjerojatno i puno dulje jer bi me posao okupirao toliko da jednostavno ne bih imao vremena za pisanje.

Moje uvjerenje jest da ne treba čekati s onim što želiš raditi, radi to što je prije moguće, radi to odmah. Zbog toga ne tražim novi posao, nego ostajem na baušteli, koja mi uz sve negativno omogućuje da svaki dan imam 120 minuta za pisanje. Ostajem na baušteli još 3 mjeseca? 6 mjeseci, godinu dana? Ne znam, sve ovisi o tome kada ću u rukama držati scenarij s kojim sam zadovoljan

Ovo je odgovor koji želim dati ljudima kada me pitaju zašto si ne nađem neki bolji posao ili je ovo ipak odgovor samome sebi zašto radim to što radim?

Fotografije iz arhive Multimedijske skupine