Internat zadruge općinskih činovnika

O radu Internata zadruge općinskih činovnika doznajemo iz različitih službenih izvještaja i zapisnika – kao o (ne)zgodi prilikom šetnje pitomaca Tuškancem.

Stotinu godina kasnije, no ponekad i naše današnje šetnje izgledaju poput one u ožujku 1936. godine. I sve što se može reći jest: ‘Šuti, balavče!’

Poglavlje treće: Internat zadruge općinskih činovnika

Društvo općinskih činovnika Hrvatske i Slavonije ustanovljeno je 1906. godine. Društvo se tijekom godina razvijalo, a 1927. godine pojavila se ideja o stvaranju ‘doma’ za njihovo društvo. Ideja je realizirana poslije 25 godina djelovanja, kupnjom zgrade na Mažuranićevom trgu 12. (…)

Pregled zgrade budućeg Internata obavio je po nalogu načelnika prosvjetnog odjela u Zagrebu od 2. 11. 1931. (…), dr. Mihovil Kombol. Izvješće je pisao 21. 11. 1931., koje zbog važnosti u potpunosti citiram u izvorniku pod točkom 5.

‘(…Internat zadruge općinskih činovnika, Mažuranićev trg 12. Taj je internat vlasništvo zadruge općinskih činovnika, koja je kupila čitavu jednu kuću i preuredila je za boravak učenika. Internat je istom osnovan (ovo je prva šk. godina što radi) i mnogo toga je još u nastajanju.

Internatom upravlja Franjo Medarić, sreski školski nadzornik up., uz dva prefekta (obojica slušača filozofije). Ima 52 pitomca, od toga 7 visokoškolaca i 45 učenika različnih srednjih škola. Visokoškolci uče napose (u trpezariji), a spavaju u istoj spavaonici s učenicima viših razreda, samo u posebnom dijelu sobe. Plaćaju: članovi Zadruge općinskih činovnika 600 din. mjesečno, učiteljski sinovi 700 din., a ostali 800 din.

Prostorije su rasvijetljeno tako da je u prizemlju kuhinja, u visokom parteru trpezarija, u prvom katu učionica i spavaonica (uz praonicu i druge potrebne prostorije) za učenike nižih razreda, a u drugom katu isto to za učenike viših razreda. Ima i dvorište, iako nije baš veliko. U zavodu vlada čistoća i red i učenici su dobro smješteni; jedino bi se moglo prigovoriti premalom dvorištu, a i učionice bi bilo bolje da su veće. Spavaonice su dosta velike, s izgledom na široki Mažuranićev trg; u svakoj spava po jedan prefekt. Kako je već rečeno, sve je još u nastajanju i uprava obećava da će se još koješta nabavljati i uređivati (napr. stalaže u učionicama itd.)

Odobrenja prema čl. 17. Zakona o srednjim školama Zadruga općinskih činovnika nije tražila…)’

Život pitomaca u internatu

Život u Internatu bio je organiziran po tadašnjim pedagoškim pravilima, red se strogo poštivao, a svako nepoštivanje bilo je bilježeno u Dežurni arak (danas Dnevnik ili Knjiga zapažanja). (…)

I u ondašnje je vrijeme, u životu pitomaca ponekad bilo pretjerivanja, što je graničilo s dobrim ukusom i pristojnim ponašanjem. Jedan takav primjer je pronađen.

‘Zapisnik
sastavljen dne. 17. ožujka 1936. u Internatu zadruge općinskih činovnika
u Zagrebu.

Prisutni potpisani

Predmet:

Gosp. prefekt Ratimir Šifner prijavio je, da su se neki pitomci ovoga internata na današnjoj zavodskoj šetnji tako nepristojno ponašali prema jednoj dami, da je morala intervenirati policija. Koji su to bili pitomci, ne bi znao reći, ali po svoj prilici su to IV i V-školci, jer je bio sa manjima u prvim redovima. U posljednjim redovima su bili: …

Toga radi preslušani su ovi učenici, te izjavljuju:

Dečki s Mažuranca

U… B…: Kad smo se Tuškancem sa šetnje vraćali, sjedila je na jednoj klupi jedna gospođica. Kad smo kraj nje prolazili, obratili smo na nju pažnju i pitomac V… V… okrenuo se prema njoj, pokazao rukom jednu nepristojnu kretnju i upitao je glasno, da smo svi mogli čuti i razumjeti… Dama je dobacila ‘Šuti balavče!’, ustala je sa klupe i dozvala je stražara. Stražar je na to zatražio adresu internata. Ostali pitomci u tom izgredu nisu sudjelovali niti riječima niti kretnjama.’

Izvor: Ranko Ceraj, MAŽURANAC dom umirovljenika, muški internat, učenički dom… – dokumentaristička monografija ustanove s podacima od 1897. godine do danas, Zagreb, 2020. godine