Generacija na daljinu…
Da, generacija na daljinu…
Uistinu bismo tako mogli nazvati ovogodišnje maturante.
I jedino kako naše maturante možemo okupiti danas jest – na daljinu.
Cimeri
Intervju na daljinu
1. Kada pomisliš na Mažuranac, što ti prvo padne na pamet?
2. Što je bolje na Mažurancu nego kod kuće? Zašto?
3. Koji ti domski prostor najviše nedostaje? Zašto?
4. Što ti nedostaje iz Mažuranca? Zašto?
5. Tko ti nedostaje iz Mažuranca? Zašto?
6. S kim najviše kontaktiraš s Mažuranca poslije odlaska iz doma?
7. Koga se s Mažuranca najčešće sjetiš sa smiješkom na usnama? Zašto? 8. Na koga si se najčešće i najviše ljutio na Mažurancu? Zašto?
9. Kako bi priredio domsku maturalnu večer s obzirom na epidemiološke mjere?
10. Zašto bi ponovo za svoj učenički dom odabrao Mažuranac?
Generacija na daljinu odgovara
1. Prvo mi padne na pamet knjižnica u kojoj sam često boravila.
2. U Mažurancu je bila bolja hrana, pogotovo pekarski krumpir i mesne juhe. Zato što ja još ne znam kuhati tako dobro.
3. Najviše mi nedostaje knjižnica jer mi je tamo bilo najtiše i većinu vremena nije bilo nikoga.
4. Nedostaje mi to što se mogu zaključati u kupaonici i zapravo imati privatnosti što je problem kod mene doma.
5. Nedostaju mi cure iz sobe 105, kuharice, pedagoginja, ljudi koji su me pozdravljali (za koje možda i ne znam ime)…. Njih sam najčešće viđala i pričala s njima (a obično nisam ni pričala puno).
6. Dopisujem se s bivšim cimericama, Ivom, Lunom i Marijom. I povremeno kontaktiram s odgajateljicom Ivanom.
7. Sjetim se kuharica sa smiješkom jer je u kuhinji većinom živahno.
8. Najčešće sam se ljutila na jednu cimericu jer mi je naređivala i branila neke stvari. Ponašala se kao da je ona centar svijeta.
9. Ne bih nikako priredila domsku maturalnu večer jer mislim da je suvišno brinuti o tome u ovakvoj stresnoj situaciji.
10. Odabrala bih ponovno Mažuranac jer mi je najbliže školi i u centru Zagreba.
1. Prvo što mi padne na pamet je ekipa iz doma, cjelokupna. Svi mi nedostaju jer ta druženja su toliko posebna, spontana… I to je ono što ih toliko krasi.
2. Definitivno je bolje društvo jer su tamo svi vršnjaci i jedni druge razumijemo, mada to ne pokazujemo, jer ipak smo to mi dečki. U Mažurancu je atmosfera toliko opuštena i jednostavna. Nekada se izgube živci kao i kod kuće, ali se puno brže smire.
3. Najviše mi nedostaje unutar doma naša soba 207, zatim II. kat. Izvan doma mi nedostaje park i šetnje po okolici Trga.
4. Iz Mažuranca mi nedostaje apsolutno sve.
5. Svi.
6. Najviše komuniciram s učenicima iz doma, preko naše Wapp grupe koju imamo 4 godine i svi su u njoj.
7. Mojih šašavih cimera se sjetim često i baš bih se želio pošteno podružiti s njima. Jer oni su ti kojima sam govorio sve iz srca i onako kako je. I mogu Vam reći kako s njima imam jako čvrsto prijateljstvo zbog toga.
8. Najviše me ljutio domar kada bi došao u sobu i otvorio prozor, bacio pogled nakon kojeg bi hitro odjurio iz sobe ostavivši ga otvorenog.
9. Kako već polako mjere popuštaju, maturalnu bih priredio kao i svaku do sada. Neki malen objekt u blizini centra Zagreba, nipošto neki veliki luksuz jer ne znamo za takav. Mora biti simpatičan prostor i moraju biti maturanti iz Mažuranca u njemu. Nikakav drugi uvjet nemamo. Jelo mora biti toplo i piće ne smije nestati;) Provod može biti do nekih 3 sata ujutro. Zatim mi nastavljamo ulicama grada pješice i pjevajući. Sve u svemu jako dobro će biti jer se nismo dugo vidjeli.
10. Zbog prekrasnih uspomena i neponovljivih prijateljstava.
- Loša hrana.
- Ne moram ništa raditi.
- Učionica jer Internet…
- Plivanje jer dom plaća.
- Nitko pretežito.
- Ajde pogodite!
- Nema određene osobe, općenito se smijem glupostima.
- Ni na koga zapravo.
- Ne bih.
- Ne znam.
- Padne mi na pamet parkić ispred doma, pogled iz kreveta kroz prozor, čajanka u sobi.
- Ekipa je bolja jer svatko dolazi iz drugog kraja Hrvatske pa ima različitih ljudi, a da nisu iz tvojeg okruženja.
- Ne fali mi baš posebno neki prostor u domu, već svaki po malo. Knjižnica i učionica, iako se učilo, tamo se i zabavljalo najviše, dvorište jer smo ga mi učenici sami uređivali kako nama odgovora, soba u kojoj se nije osjetila fizička usamljenost.
- Buđenje ujutro će mi faliti iz nekog nepoznatog razloga.
- Nedostaje mi teta Zdenka jer ona je bila kao neko sunčeko u domu.
- Pa najviše s cimericama jer ipak smo živjele zajedno i povezale se nekako pa ono ostale smo u kontaktu, ali i s drugim učenicima u domu, možda ne kao s cimericama, ali opet neki kontakt je ostao.
- Tete Zdenke ću se uvijek sjećati sa smiješkom na usnama jer, kao što rekoh, ona je bila kao neko sunčeko i jako je draga.
- Na sve, ali kratkotrajno je to bilo.
- Priredila bih kako se i planiralo, ali s više dezinfekcije i tih epidemioloških mjera.
- Izabrala bih ga zbog atmosfere u domu koja se ne može objasniti riječima – posebna je.
- Kada pomislim na Mažuranac, svoj učenički dom, padne mi na pamet sjećanje na prvi dan kada sam ušao u njega.
- Na Mažurancu je bolje to što imam cimere, a doma ne. Zbog njih sam naučio kako funkcionirati s ljudima bolje i oni su mi pomogli kroz ove 4 godine u puno navrata.
- Najviše mi nedostaje dnevni boravak u kojemu sam doživio puno doživljaja, a i park također. Vjerujem da će svima taj park ostati u sjećanju, jer ipak je to naš park…
- Iz Mažuranca mi nedostaje sve, od zezancija do kasno u noć, do zajedničkih gledanja utakmica u boravku, nogometa, zajedničkih obroka u blagavaonici, radionica itd.
- Iz Mažuranca mi nedostaju svi, od odgajatelja, do teta spremačica, teta kuharica, našeg domara, ravnatelja, ostalih djelatnika i djelatnica, cimera i ostalih učenika.
- Najviše kontaktiram sa svojim cimerima, pokojim učenicima i sa svojom odgajateljicom.
- Najčešće se sjetim sa smješkom na licu našeg domara koji me na dnevnoj bazi znao nasmijati i poučiti o bilo čemu.
- Na Mažurancu sam se najviše ljutio na svoje cimere. S njima sam provodio 4 godine najviše, s njima sam u istom prostoru bio najviše vremena na dan. Dao bih svoju ruku u vatru kada biste pronašli neku osobu iz Mažuranca koja nikada nije bila ljuta na svoje cimere.
- Trenutno ne znam kako bih pripremio sada maturalnu večer, ali znam da bih pristao na to da se, kada se stanje smiri, svi maturanti okupimo te rastanemo onako kako smo trebali i zaslužili.
- Ponovno bih odabrao Mažuranac za svoj dom jer mi je prirastao srcu i svoje najljepše godine života sam proveo u njemu i naučio sam jako puno u tom vremenu. Mažuranac nikada neću zaboraviti.
- Prvo mi na pamet padne druženje s dragim ljudima punim pozitive, Mažuranac nije samo mjesto boravka, već ima stvarno dušu i toplinu doma, kuće.
- Mažuranac omogućuje komunikaciju s učenicima moga uzrasta koji su uvijek spremni pomoći.
- Najviše će mi nedostajati mjesto ispred doma, park, jer, bez obzira na to koliko god dan bio naporan i težak, nešto me uvijek tamo uspjelo oraspoložiti.
- Nedostajat će mi igranje pikada. Zato što su uvijek svi bili pozitivni tokom igranja (nikada nije bilo nesuglasica niti omalovažavanja).
- Nedostajat će mi cimerice jer su stvarno drage i smiješne, profesorica Magovac jer je vrlo topla, brižna i jako razumna osoba.
- Često komuniciram s cimericom Monikom i svojom odgajateljicom. Monika mi se javi ako ima neki problem, a sve češće mi se javlja toliko da me čuje kako sam, što ima kod mene…
- Sjetim se ekipice ispred doma ili u parku, koliko su otkačeni. Nekada su znali trčati van iz doma zadnjih 15 minuta prije 22 kako bi igrali skrivača.
- Nisam imala razloga se svađati niti ljutiti ni na koga.
- Pošto se ne smiju održavati skupovi više od 50 ljudi, smatram da bi svima godio mali domski domjenak jer se nismo baš rastali kako se spada.
- Mažuranac je uistinu NAJBOLJI DOM, blizu je centru, odgajatelji su dragi i šaljivi, učenici su druželjubivi i uvijek spremni pomoći – kao pravi prijatelji, sobe su praktične i prostrane.
- Utočište.
- To što je puno djece tamo i vlada uvijek dobra atmosfera te nema prostora za nešto loše.
- Soba, i kako sam 4. razred, jako će mi nedostajati.
- Druženja, jer je u domu to nekako specijalno i drugačije nego npr. u školi.
- Najviše cimerice i cure iz 109. S njima sam se najviše družila i vidjela ih svaki dan.
- S cimericama i s Gabrijelom.
- Gabrijele jer mi je prva cimerica i odgajatelja i teta kuharica.
- Ne znam, nisam se ni na koga ljutila.
- Stvarno ne znam, ali malo nas je, pa su takva okupljanja mislim dopuštena, ako nisu, uskoro će biti. Možda da to riješimo na jednostavniji način, u prostoru doma.
- Odgajatelji su jako pristupačni, atmosfera je jako vesela, uvijek se nešto događa i svi su jako, jako dragi. Svaki problem je rješiv, bio vezan uz život u domu ili ne. Osjećaj je jako obiteljski i topli. Jako će mi faliti.
1. Kad pomislim na Mažuranac, prvo vidim onaj park ispred doma i kako je on zapravo dio doma. Nema zapravo jedne stvari, samo se sjetim Mažuranca u cjelini i koliko stvari se promijenilo otkad sam prvi put vidio Mažuranac do sad.
2. Na Mažurancu je puno stvari bolje nego kod kuće, iako nisam mislio da ću to ikad reći. Nema ništa bolje nego sunčana subota ujutro u centru Zagreba u kombinaciji s onom lažnom kavom s automata koja je besramno poskupjela s 3 na 4 kune.
Nema ništa bolje nego kad netko bane na kvart i onda samo sjedimo u parku. Ne znam ima li igdje tako chill mjesto za sjedit i ne radit ništa. Na Mažurancu je toliko bolje odmarat nego doma.
Isto tako, doma ne mogu imati razgovore s cimerima koji su gluplji nego što možete zamisliti, i to do dva ujutro, iako je nedjelja navečer, a nama je nastava prijepodne. Al kad si na Mažurancu, nije te briga. Nekak ćeš se ustat.
3. Najviše će mi nedostajati park ispred doma i moj krevet. Ja mislim da sam na tom krevetu sam pogledao više minuta serija nego što sam spavao.
4. Od aktivnosti i stvari što će mi nedostajati? Odlazak u Špar (već sam zaboravio da je to prije par godina bila Billa) i dolazak u dom nakon vikenda ili praznika. I odlazak na kebab. Prvi kebab koji sam ikad jeo – jeo sam prije 2 godine s Ciprianom u domskoj blagovaonici, a po kebab smo otišli debelo poslije 11 navečer.
5. Od osoba najviše će mi nedostajati tete kuharice (al one vedre koje daju repete i pitaju te kako si). Falit će mi i gospodin Čota sa svojim legendarnim popravljanjem držača za sapun koji ne stoji kako treba već tri godine. Falit će mi onaj moj ormarić koji se drži na jednom pantu, i iako nisam u staroj sobi već 3 godine, falit će mi oni stari ormari koji su bili opasni po život.
6. Kad nisam u domu, slabo kontaktiram s ljudima iz doma, ali ako se s nekim čujem to su Robi Jelaš, Kruno, Marija Kočet i ponekad Štirjan. Drugačije je kad si u domu s nekim, više komunicirate iako nemate ništa više zajedničkog nego kad više niste u domu.
7. Ako se nečeg sjetim sa smiješkom na usnama, to su sve moguće situacije s noćnim odgajateljem. Od upada u sobu, opomena i loših viceva (ali kvalitetno ispričanih naravno) ne znam što je bolje.
8. Najčešće i najviše sam se ljutio na ljude zbog kojih nisam mogao ni spavat ni učit, pogotovo ona glasna ekipa u učionici koja ne radi ništa i misli da je zabavna, ali boli ih briga za ostale i misle da su kul ak tamo pričaju. (Štirjan tb na ono dodavanje ključevima od pola sata). Ako je tišina u učionici i ti ideš jest Pringlese, smetat ćeš ostalima, ne kužim kako nekima to ne padne na pamet.
9. Ja bih da se domska maturalna večer održi kao moja školska, tamo u rujnu. Budući da je uvijek ostatak doma inače tamo kad maturanti idu na maturalnu, a faks počinje oko prvog listopada, bilo bi super da tu između negdje bude ta maturalna. Mjere će se olakšati i mogli bismo imati normalnu maturalnu, samo malo pomaknutu. Došli bismo u dom iako nismo više tamo, onda bi došla limuzina po nas i nakon maturalne bismo smjeli u Mažuranac. Slomit će mi se srce ako neću imat tu priliku, ipak to čekamo već četiri godine i volio bih da sredimo da bude što sličnije uobičajenoj maturalnoj.
10. Zašto bih opet odabrao Mažuranac je teško pitanje. Zbog smještaja u centru, zbog najboljeg parka u Zagrebu i najbitnije zbog ljudi.
Bio sam u par drugih domova od kojih su svi luksuzniji od Mažuranca. Ali ljudi su odbojni. Ne želim zvučati grubo, ali tako je. Drugi domovi koje sam vidio su fancy, ali nema šanse da trpim one ljude tamo.
Mažuranac je stari dom, nije baš u najboljem stanju, no ljudi su ovdje ljudi. Učenika uvijek ima svakakvih tako da pretežito pričam o odgajateljima i osoblju.
Odgajatelji su ljudi i tretiraju tebe kao osobu, i možeš sa svakim od njih pričat o svemu. Odnos između odgajatelja i učenika je na takvom omjeru autoriteta i prijateljstva da oni nisu kao neki uređaj na vlasti već su kao neki ljudi koje znaš i sasvim slučajno oni istovremeno odlučuju jel smiješ izać van do 11.
Kako god izgledala zgrada, zidovi i namještaj, ako živiš tamo četiri godine, uvijek će ti biti toplo (ne doslovno jer treba odzračit radijatore #ZlatkoHMU) i nakon bilo kakvog izlaska ili praznika kad se vratiš bit će „A Mažuranac opet“, ali osjećat ćeš se da si se vratio doma.
Milijun puta sam tako pogledao onaj hodnik do svoje sobe. Prvi put kad sam ga vidio bio je neki nasumični hodnik s ružnim ormarićima (i bilo me strah doći u Zagreb na naizgled tako hladno mjesto).
U ovih par godina to je postalo mjesto koje je uvijek ovdje, postala je neka pouzdana konstanta, dom i moja soba su uvijek bili tamo i uvijek sam se tamo vraćao, bez obzira na to jesu prošla dva dana ili tri mjeseca, par sati ili samo pet minuta koliko mi je trebalo da odem do automata po kavu.
Sad se osjećam čudno jer ću još jednom vidjeti taj hodnik da pokupim svoje stvari i onda odem zauvijek. Četiri godine se učim na život tamo i to mi je postao dom, i sad odjednom nema toga.
Čitam ovo i pustio sam Mr. Brightside (Two Friends Remix) jer je to moja Mažuranac prvi razred nostalgia song i malo mi fali da pustim suzu. Zapravo sad kad pomislim na Mažuranac sjetim se one stare dvjesto osmice iz prvog razreda i Trap Nationa jer smo to tad slušali. Žešća nostalgija.
- Prvo na pamet mi pada ugodno i veselo mjesto, svake godine nova prijateljstva i novi događaji.
- Bolje je to što ima puno više aktivnosti i događaja nego kod kuće. Sami se snalazimo, učimo, prakticiramo, radimo. Mene je odlazak iz kuće i dolazak u veći grad naučio mnogo lekcija i dodao više iskustva važnog za moj budući život i karijeru.
- Soba: mogao sam odmarati i spavati koliko sam htio. Dnevni boravak: većina događaja i mnogih razgovora i sastanka događalo se u ovoj prostoriji. Tu sam upoznao mnoge prijatelje, uvijek se družio i okupljao ovdje.
- Natjecanja i pripreme za natjecanja. U ovakvim situacijama uvijek je zabavno i stresno raditi u isto vrijeme. To je događaj vrijedan za budući život. Najvažnije mi je bilo sudjelovati i zabaviti se na natjecanjima, nije bitno koje je mjesto.
Izleti po gradu Zagrebu i obilasci po raznim mjestima. Zajedno smo putovali, upoznavali nove krajeve i sredine grada Zagreba. - Svi po maloo. Prvo odgajateljica Anne-Marie, koliko god se rijetko viđali kroz godinu, uvijek smo se uspjeli dogovoriti i riješiti stvari na vrijeme. Mnogo smo prošli zajedno kroz izlete i sudjelovanje u aktivnostima, te uvijek podrška u svim trenutcima koje sam prolazio i svi odgajatelji koji su bili uz mene kroz ove tri godine. Teta Zdenka s porte s kojom sam mogao popričati u svim trenutcima o svemu, bila je zamjena za odgajatelje ako sam nešto trebao, uvijek vedra i vesela. Kuharice koje prefinoo kuhaju i isto vedre i vesele u svakome trenutku te svi ostali zaposlenici koji rade u domu.
- S Ivanom Vlašić s kojom se i sada viđam jer živi blizu mene i odemo nekada na jahanje te s odgajateljicom Anne-Marie.
- Svih, zato što su svi pozitivne osobe, uvijek nasmijane i vrijedne.
- Nisam se ni na koga ljutio, nisam imao potrebe te, ako sam imao problem, onda sam ga riješio na vrijeme s kim sam trebao.
- Ja bih pričekao da se mjere skroz uklone i da se ljudi opuste, ne jer me strah ili nešto, nego nema logike ići na maturalnu večeru da nas potrpaju pod razna dezinfekcijska sredstva i zaštite.
- Ponovno bih birao dom prvenstveno zbog ljudi unutra i događanja koja su u domu te zbog lokacije jer je sve blizu. Uvijek ima nešto novo u domu mijenjaju se prijateljstva i sami sebi pronalazimo što je najbolje za nas.
Pitanje s kojim me svi izluđuju u zadnje vrijeme sigurno je: „Fali li ti dom? “
Da, definitivno fali.
Fale mi prijatelji koje sam tamo upoznao, jer to nisu bili obični prijatelji, to su bili tada moja OBITELJ.
Ove 4 godine ću sigurno pamtiti cijeli život.
Dom bih preporučio svim društvenim osobama i osobama željnim zabave i dobrog društva.
Tko zna, možda se tamo i ludo zaljube. ?
Kad pomislim na Mažuranac, prvo što mi padne na pamet je dom (kuća). Kada se sjetim sebe prvoga dana i sad, mogu sa sigurnošću reći da me Mažuranac malo i odgojio.
Definitivno je bolje što su ti tu prijatelji, cimeri, puno zabavnije je nego doma.
Domski prostor koji mi najviše nedostaje je soba, naravno, najdosadnija i najzabavnija prostorija.
Nedostaju mi uspomene, jer kad hodam tim hodnicima i sobama, vidim smijeh, zabavu, radost, suze, priče, slike…
Nedostaju mi prijatelji i odgajatelji.
Poslije odlaska iz doma najviše se čujem s cimericom Lucijom. Prijatelj kojeg sam stekla do kraja života!
Najviše i najčešće sam se ljutila na svoje cimerice, jer bilo je tu i uspona i padova.
S obzirom na to da se sve polako stabilizira, pomjerila bih datum domske maturalne večeri.
Ponovo bih odabrala Mažuranac za svoj učenički dom jer, da nije njega, neke stvari se ne bi dogodile, a to ne bih voljela nikako!
1 Soba i cimeri.
2 Sve.
3 Soba 207 i stolni nogomet.
4 Druženje.
5 Cimeri.
6 Svi.
7 Na cimere.
8 Ne znam.
9 Ne znam, možda kasnije.
10 Zbog društva.
- Padnu mi na pamet druženja, zezancija, smijeh, prilagodba nečem novom.
- Nema tolike kontrole roditelja. Više si s društvom i može se zajednički učiti.
- Najviše mi nedostaje soba jer sam tamo provodila većinu vremena.
- Nedostaje mi noćno deranje odgajatelja.
- Iskreno nitko mi previše ne nedostaje. Falit će mi odgajatelji jer su uvijek bili tu za nas.
- Ni s kim.
- Kuharice. One su uvijek bile nasmiješene i uvijek su se znale zezati.
- Većinom sam se ljutila na osobe koje ne obraćaju pažnju na hodniku na druge i deru se kada bi ostali spavali.
- Smatram da bi se maturalna trebala održati. Ako ne smijemo sada, onda u devetom mjesecu ili u ljeto. Možemo i napraviti neki roštilj da se družimo svi zajedno.
- Ponovo bih odabrala Mažuranac jer su super odgajatelji. Imamo svoju privatnost i ne vise nam dan i noć za glavama. Super su sobe i ostale prostorije kao i hrana. Blizu je centra i autobusa te tramvaja.
Kako je sve počelo…
Prvi dan u domu – na prvom sastanku odgojne skupine
Nedoumice prvoga dana…
…i nekoliko godina kasnije…
Ekipa na kvizu u blagovaonici…
U svojim mislima…
Predsjednica žirija predsjedava …
Nepobjedivi
Na radionici Plavog telefona
Djevojke na jednoj strani dnevnog boravka
Mladići na drugoj strani dnevnog boravka
U projektu Plavog telefona
Kad dovedeš cijeli razred doma…
…da vide čime se baviš u slobodno vrijeme…
…učenikove rukotvorine
Djevojke igraju Dominion, dečki poziraju
Neki dominiraju u učionici…
Neki dominiraju u knjižnici…
Pripreme za vježbanje u sportskoj dvorani
Pripreme i dalje u tijeku
Prijateljice na domskoj modnoj reviji
Na domijadi u Hrvatskom školskom muzeju
Cimerice na izložbi u Mimari
Infogamer s Mažuranca