Volim uspoređivati ljude s ružama i žiletima. Neki nas pretvore u divan cvijet, daju nam vodu, sunce… A neki…
Nakon oluje, ljubavne oluje prebire po sjećanjima i slaže svoje misli naša učenica Marija
Nakon oluje
Postoje ljudi koji djeluju kao droga. Lako se navući na njih. Zavedu te svojim smeđim očima i lijepim riječima. Uskoro ti se uvuku pod kožu, postaju sastavni dio tvoje krvi, kolaju ti tijelom. Doziraju ti svoju ljubav na slamčicu. Postaju dio tebe.
A onda te slome kao ogledalo. Ostave te da sakupljaš milijune komadića svojeg slomljenog srca. I ne postoji mjesto koje ne podsjeća na tu osobu. Gdje god pokušaš pobjeći, sve je ista noćna mora. Svaka pjesma nosi neko sjećanje. Svaki predmet dobiva značenje.
Kada bi bar naš mozak bio računalo, da možemo izbrisati sva sjećanja, sve podatke. I samo nastaviti kao da se ništa nije dogodilo, zaštićeni od negativnih emocija, od sve boli ovog svijeta. Kada bi bar svi imali čarobne moći, da možemo vratiti izgubljeno vrijeme, vrijeme koje nam je ta vražja droga oduzela. Učinila bih to bez razmišljanja.
Ljudi, na kraju krajeva, nose maske. Čak i oni ”najbolji” imaju svoje demone. Čak se i oni najbolji poskliznu. Ja sam se poskliznula i pala u naručje vraga, iz kojeg ću se izvući samo ako mu polomim ruke koje su me nekoć činile sigurnom.
Ali s druge strane, voljela bih ga i da mi te iste ruke stavi oko vrata i oduzme dah. Zato je ljubav tako glupa. Čini nas slijepima i voljnima riskiranja. Ali, ljubav je i naivna. Ljubav nas tjera da vjerujemo u bajke makar smo svjesni da one nisu stvarne. Ili možda mi nismo bili stvoreni za bajku, nego za tragediju?
Zvala sam ga svojim Romeom, a on mene svojom Julijom. Činilo se da našoj priči neće uskoro biti kraj, da će on doći tek sa zadnjim otkucajem srca. No, prevarila sam se. Kraj je došao brže nego što sam mislila.
A što je ostalo?
Ostala su samo pitanja. Otišao je tako nenadano, bez objašnjenja. Nestao je kao što sunce nestane iza oblaka, i učinio moj svijet mračnim. Sada se sama moram boriti protiv vukova. Možda ih pustim da mi razderu kožu. Jer, lako je odustati. Kao što je on to učinio. Samo je pokazao da nema smisla boriti se. Isto tako, možda i preživim. Možda izađem kao pobjednica i okitim se vučjim krznom.
Volim uspoređivati ljude s ružama i žiletima. Neki nas pretvore u divan cvijet, daju nam vodu, sunce… A neki u žilet, pakleno oružje za samouništenje. Ali mi smo ti koji biramo put kojim ćemo nastaviti nakon oluje.
Zato, biram ruže.