Naša učenica Marija K. na Sunčevu svjetlost iznosi o čemu razmišlja ovih dana… Ljudskost, bliskost, udaljenost, ljubav… svima nam se motaju po glavi…
Bliskost
Ne prilazi,
preblizu si.
Blizak na nepoznate načine.U karanteni smo svi isti. Uvijek.
Bojimo se života,
pa živimo da se bojimo.I tako u krug, a kugla se vrti, vrti…
Ne staje ni za koga.
Kada će stati?Možda kada dah nestane,
a kosti se pretvore u pepeo.
Zar te toga nije strah?Kada nas dijele svjetovi strah nestaje,
toplina postaje poželjna.
Svaki pogled, dah, dodir.Zato dok još postojiš,
ne boj se prići
bliže.
Razlivene misli
Za pisanje je uvijek potrebna neka vrst osamljenosti.
Ona samoizabrana. U stilu Charlesa Bukowskoga.
Ja sam bio čovjek koji je napredovao u samoći; bez nje sam bio kao neko bez hrane ili vode. Svaki dan bez samoće me je slabio. Nisam se ponosio svojom samoćom; ali sam bio ovisan o njoj.
Ona silom prilika. Kao kod našeg bivšeg učenika za studijskoga semestra na drugom sveučilištu. U drugom domu Drugom gradu. Drugoj zemlji.
Nije stvarnost, kao što sam rekao, paralelni svijet, iluzija, kao u filmu Žal s Leonardom DiCapriom kad se svi…
Ona silom neprilika. Kao u karanteni. Kaj je, tu je veli naš učenik Luka.
Vršnjacima mogu poručiti, a nikaj, kaj je, tu je. Bavite se nekom aktivnošću, odite na sunce itd itd ne želim zvučati kao prosječan loš članak portala…
Mariji ne treba ništa od toga. Ni drugi dom, ni drugi grad, ni druga zemlja. Ni karantena. Ni prilika. Ni neprilika.
Mariji treba pisanje… a nama njezine Razlivene misli...