Nebo se nad nama razvedrilo kad me Matt povukao za ruku i dao mi znak da krenem. Trčali smo u čizmicama, cerekajući se. Znali smo da je naša granica samo nebo.
Naša učenica Marija K. donosi priču o ljubavi s granicama i bez granica…
Prvi je ovo u nizu tekstova koji bismo mogli nazvati Dnevnik ljubavi...
Nebo nad nama
Vrijeme se savršeno poklopilo s mojim raspoloženjem. Oblaci su prekrili nebo i opet ga učinili sivim i tmurnim, a kapljice kiše padale su kao sitni dijamanti. U drugim okolnostima bila bih sretna zbog ovakvog vremena. Ali danas mi je trebalo nebo s tračkom nade, pa makar to bilo sunce u mojem prenesenom značenju. Tako udubljena u svoje misli sa slušalicama u ušima, ulazim u kuću i odlažem kišobran.
Već osjećam miris kelja. Bljak.
– Bok, Maki! Kako je bilo u školi? – upita moja mama.
– Ma dobro… – slažem.
– Super onda. Danas imaš kelj za ručak. U sobi imaš stvari koje trebaš ispeglati, nakon što se najedeš, operi suđe i pomozi bratu sa zadaćom kada dođe s treninga. Ja moram ići na posao. I ako nešto trebaš, samo zovi.
– Dobro, mama.
Tako me sva zadihana poljubila u čelo i otišla. Ostala mi je mrlja bordo crvena ruža. Još sam neko vrijeme slušala udarce njenih cipela, ali sam na kraju odustala. Super. Opet sam sama. Otišla sam u sobu i bacila svoju torbu na krevet. Nisam se niti trudila pojesti kelj. Mrzim ga iz dna duše. Sjela sam na pod i uzdahnula. Danas je bio onaj dan. Opet su me maltretirale.
– K vragu… – promrmljam si u bradu. Suze su se već spuštale niz moje blijede obraze.
– Zašto mi to rade? Nisam ja kriva što sam drugačija.
Ja sam oduvijek bila ”ona” cura. Cura koja stalno nosi crno, jer se ta boja tako dobro uklapa s mojom dušom. No, ta cura se stalno smije, makar u srcu ima bujicu. Cura koja se trudi da bude najbolja, ali na kraju nije dovoljno dobra. Cura koja voli čitati knjige, a još više ih voli gledati na policama kako stoje jedna do druge, onako nesavršene. Svaka je druge veličine, svaka je drugačije boje i različitih korica. Ali zajedno izgledaju predivno. Zašto tako ljudi ne doživljavaju jedni druge?
Odjednom čujem zvuk mobitela i pjesmu ,,Perfect” koju pjeva Ed Sheeran. Odmah sam znala da je to Matt. Ipak, to je naša pjesma. Savršena za sentiš.
– Hej mala, kako si?
– Ne baš najbolje… – rekla sam šmrcajući.
– Oh… Opet one cure?
– Da… Bacile su moju pernicu u WC… – rekla sam s oklijevanjem.
– Dolazim k tebi.
I tako je naš razgovor završio. Nije prošlo niti petnaest minuta, već sam čula iritantno kućno zvono. Stigao je. Čim sam otvorila vrata, ugledala sam ga svog mokrog. Njegova smeđa kosa stršila je na sve strane, a njegov kaput je iz smeđe poprimio crnu boju.
Nisam se mogla suzdržati i zagrlila sam ga najjače što mogu, a on se nije opirao. Nije mi smetalo što smo vani na hladnoći, jer ju nisam osjećala od svih emocija koje su mi kolale tijelom. Znao je da mi trenutačno samo to treba. Jedan čvrst, iskren zagrljaj.
A ja sam se osjećala tako zaštićeno u njegovim rukama, udišući miris njegovog parfema. One Million – kao i on. Bio je osoba koju nije bilo briga pada li vani kiša, tuča, snijeg ili sjekire. Sve bi učinio da se ja osjećam bolje.
Kada smo napokon ušli u kuću, napravila sam mu čaj i donijela dekicu i ručnike. Sav se tresao koliko mu je bilo hladno. Imala sam te trenutke kada bih ga gledala krajičkom oka, onako očarana njegovim spontanim pokretima. Stvarno ga volim.
I ponekad se pitam kako sam ga uspjela upecati. Tog mršavog dečka tamnih očiju, koji obožava duge kapute i yugioh. On je bio moje svjetlo koje sam tako očajnički trebala. On je, također, osoba koja je bila uz mene kada mi se cijeli život raspao i pretvorio u ovo što sada proživljavam. Ponekad si mislim da nema njega, već bih bila tri metra ispod zemlje.
Sjela sam pokraj njega i svoju glavu naslonila na njegovo rame, tako da opet mogu osjetiti miris parfema. Tako zamotani u deku, s čajem u rukama razgovarali smo o mojim problemima, koji su se u tom trenutku činili tako sitnima.
Uskoro nam se na trosjedu pridružila i Tigrica, moja sibirska mačka. Jedna od njenih mnogih čari bila je da ima dugu, meku dlaku koja smiruje čim ju dotakneš. Sjećam se dana kada ju je prvi put ugledao. Matt je maltretirao tu jadnu mačku kao da je plišana igračka. No, Tigrica se nije bunila.
– Znaš što bismo mogli učiniti?
– Što to? Nemamo baš puno izbora, vani lije kao iz kabla… – rekla sam pomalo razočarano.
– Ma pusti kišu. Idemo se klizati po blatu.
Pogledala sam ga s onim ,,što si upravo rekao?” izrazom lica.
– Mislim da si dobio temperaturu od stajanja na kiši.
On se samo nasmiješio i povukao mi ruku u znak da krenem. Za par minuta trčali smo cestom u crnim kabanicama i čizmama, cerekajući se kao hijene. Kada smo konačno stigli do brda koje smo tražili, zabavi nije bilo kraja. S obzirom na to da je tri godine stariji od mene, ponaša se kao klinac.
Zbog toga smo imali puno problema. Bila sam između dvije vatre. Majke koja Matta nikako nije voljela. I osobe za koju živim, dišem, postojim. Ona voli donijeti odluku prije nego upozna osobu, što je njezina velika mana.
U toj situaciji nisu pomogli niti ljudi koje sam tada zvala prijateljima. Bilo su protiv nas, i nisu se niti trudili to skrivati. Samo zato što smo jako mladi ušli u vezu. Njima je to tada bilo čudno, a nekima je i dan danas. Ali sada mislim da se isplatilo proći kroz svu tu muku.
Nakon što smo se zabavili u blatu, vratili smo se u kuću gdje smo se otuširali i presvukli. Bili smo prljavi kao svinjice. A on je izgledao tako smiješno u mojim hlačama i maminoj kričavo rozoj tunici. Ponekad se čudim kako ih uspije obući. I moram napomenuti da smo dobrih sat vremena čistili kuću od blata.
Tako smo opet sklupčani na trosjedu gledali Titanic po tko zna koji put. Ja sam uvijek plakala na taj film, ali Matt ga nikada nije doživljavao. Tako mi je u svoj toj romansi na pamet pao tekst pjesme koji glasi ,,Samo nebo je naša granica, pakao ili raj zadnja je stanica.” No, u ovim okolnostima, pjesma ima puno sretnije značenje.