Naše učenice Iva i Marija ne trebaju maske…
Već naprotiv, Iva slikama a Marija tekstovima, neustrašivo nam razotkrivaju svoje raskošne unutarnje svjetove
Maske
Kasno je. Mrak je već odavno pao i prekrio gradove crnim plaštem. Jedina svjetla u tami su ona ulična. Ona su kao nada. Kada se ugase svjetla, moja soba postaje mračna kao i moje misli.
U dubokoj noći misli mi ne daju spavati. Razmišljam o ljudima. Oni su poput mjeseca. Zašto baš takva usporedba? Odgovor je jednostavan.
Svaki čovjek ima dvije strane. Jednu uvijek vidimo, stalno je obasjana. A druga strana je mračna i tajanstvena.
Tu drugu, pravu stranu rijetki pokazuju. Danas se ljudi boje. Žive u stalnom strahu da će ih drugi osuđivati ako pokažu svoju pravu stranu. Onu koja nije toliko lijepa. Stranu koja ima ožiljke i krvari te očajnički treba pomoć. Zato se ljudi skrivaju ispod maski.
Sedam milijardi ljudi, četrnaest milijardi lica… Sve to ne bi bilo toliko loše da ljudi ne zaborave tko su. Neki već toliko dugo nose svoju masku da su se stopili s njom, zaboravili na svoje pravo lice.
Ponekad se bojim. Bojim se da ću postati jedna od njih. Jedan od milijuna živih mrtvaca koji su se utopili u svojoj maski. Žalosno je kada gledam svijet kako se pretvara u jednu veliku predstavu, kako svi do jednoga postajemo lutke na koncima. Svi smo mi vrlo vješti glumci. Nabaci osmijeh i svi će misliti da si dobro. Stavi malo šminke na lice i svi će se klanjati tvojoj savršenosti.
Ne želim postati takva. Ne želim postati kopija, niti glumica, niti lutka. Ne želim postati iluzija. Savršeni ljudi nisu stvarni, stvarni ljudi nisu savršeni. Svi imamo svoje mane koje trebamo prihvatiti. Bolje da me mrze zbog onoga što jesam, nego da me vole zbog onoga što nisam!
Jedini lijek kojim možemo izliječiti svijet od ove bolesti je – ljubav. Znam da ponekad nemamo ljubavi ni za sebe, a kamoli za druge. Znam da je lakše širiti mržnju nego ljubav. No ljubav je lijek koji će spasiti milijune ljudi.
Najprije moramo početi od sebe. Moramo skinuti svoje maske i biti neustrašivi. Zatim trebamo pružiti ljubav onima koji se boje. Moramo ih naučiti da je dobro biti drugačiji, da je ljudski imati osjećaje, da svatko ima rane, samo im moramo dopustiti da zacijele. Pružimo jedni drugima ljubav! Tek tada ćemo živjeti u stvarnosti, a ne u predstavi.