Filmschool or Nofilmschool Dilema. Već me muči duže vrijeme, ali sada je ponovno dobila na aktualnosti. Razmišljam o tome što ću kad završim faks, tj. kad završim preddiplomski. Odlučio sam da neću upisati diplomski na Filozofskom, bar ne odmah. (Da, svjestan sam da diplomski traje samo godinu dana i da je daleko najlakša godina od svih, daleko).
Filmschool or Nofilmschool
Filmschool or Nofilmschool Dilema. Želim se 120 posto posvetiti filmskom stvaralaštvu i ne želim više gubiti vrijeme. Na koji način to želim napraviti? Nameće se pitanje da li da upišem filmsku režiju. Ili mi možda formalno filmsko obrazovanje uopće nije potrebno? Većinom kod takvih dilema stavim sve pluseve i minuse na papir (pro i contra) i onda osluškujem unutarnji osjećaj i odlučim. Dosad mi je osjećaj govorio da ne upišem nikakvu filmsku školu, vjerovatno zato što sam traumatiziran sustavom obrazovanja u RH.
Većina mojih uzora također nije prošla formalno filmsko obrazovanje (Kevin Smith, Richard Linklater, Christopher Nolan). Je li to znak ili sam jednostavno njih izabrao jer sam već prije podsvjesno znao da neću upisati filmsku školu?
Ali ne moram ja upisati filmsku školu u RH. Mogu npr. ovdje u Austriji ili u Njemačkoj. Ovih nekoliko tjedana u Beču me podsjetilo kako obrazovni sustav možda ipak ima smisla i da vjerovatno ipak puno bolje funkcioniram u sustavu. Ako bolje funkcioniram u sustavu, zašto onda ne bih upisao filmsku školu?
Nekoliko stvari me muči. Prva stvar: upis bi značio odlazak u inozemstvo jer mi nema smisla studirati u RH. Dubravka ne zna njemački i kaže da joj nisu atraktivne zemlje tog govornog područja. Jesam li prestar za upis studija filma? Nisam. Skoro sam taman, mislim da je prosjek studenata prve godine možda mlađi 2-3 godine. Naravno morao bih proći i nekakav prijemni ispit. To isto jednim dijelom ovisi o sreći.
Zašto mi osjećaj i dalje govori ne? Je l me strah? Prijemni ispit na kojem će mi možda netko reći da ne znam? Mislim da sam to prevladao, dovoljno sam siguran u sebe da me takve stvari više ne uznemiruju. Neću lagati, postoji lagani osjećaj nelagode, ali mislim da bi taj osjećaj nestao čim bih se bacio na posao i krenuo pripremati za prijemni.
Osjećaj mi i dalje govori ne. Možda zato što sam već dosta vremena proveo u sustavu obrazovanja i napokon želim nešto raditi. Zadnja i najvažnija stvar je to što mislim da moram snimati filmove u Hrvatskoj. Određene teme vezane za taj prostor i te ljude mi se vrte po glavi i njih želim snimiti. Imam misiju ako tako želite! (Želim snimiti najbolji hrvatski film svih vremena!)
To ne znači da nikad neću ići, ali zasad kao da moram ostati.
Je li to sve bullshit? Kako znam da, ako ostanem u Hrvatskoj, jednostavno neću svake godine sve više i više propadati dok jednog dana ne bude kasno za odlazak bilo kamo? (Okolina oblikuje ljude, je l tako? Ali ljudi ponekad i oblikuju okolinu?)
Uglavnom, ne želim se zavaravati glupostima, želim donijeti smislenu odluku.