Trenutno mi je ovo omiljeni film. Odlučio sam ga malo bolje analizirati. Koncentrirat ću se samo na pokrete kamere. Naravno da to nije jedini, čak ni jedan od glavnih razloga zašto je ovaj film toliko dobar. Tu su scenariji, gluma i pogotovo snažna teza koji ovaj film čine fantastičnim.
No sad me zanima kako je redatelj režirao neke emocionalno snažne scene. Gdje je postavio kameru, kako se kreće, kako to da se toliko identificiramo s likovima, ima li to veze s kamerom?
Neću ići nekim određenim redosljedom, nego ću samo opisivati što vidim i pokušati „rastaviti“ neke scene.Evo pogledao sam film po tko zna koji put i opet sam pao u zamku. Rekao sam da ću analizirati pojedine scene, a na kraju sam ga pogledao u komadu bez zaustavljanja. Tako da nisam ni jednu scenu baš rastavio na kadrove. Ipak neke stvari mogu reći o filmu.
Das Leben der Anderen
Film je režiran baš ono američki, industrijski. Možda redatelj nije toliko raskadrirao pojedine scene kao prosječni hollywoodski film, ali kadrovi zapravo nisu dugi i režiser koristi dosta različitih kutova. Dosta se pokrivao. Praktički nema kadrova iz ruke (zapravo nisam primijetio ni jedan kadar iz ruke). Sve je mirno.
U dijaloškim scenama koristi širok objektiv. Tony Zouh bi rekao da to olakšava identifikaciju s likovima jer ih vidimo u njihovoj okolini. Ne znam što točno hoće reći time, ali osjećam što otprilike misli.
Ne mogu se sada sjetiti filma gdje se koristi suprotna metoda, „uski“ objektiv. Tad imamo osjećaj kao da špijuniramo nekoga, izvan situacije smo, promatramo ih (ovo su također misli Tonya Zouha). Možda je dobar primjer serija„The Office“ koja doslovno špijunira likove.
No sve ovo nije nešto što je specifično filmu „Das Leben der Anderen“. Zapravo je na djelu klasični stil i scenarij je klasični hollywoodski narativ. (Zato mi se tako sviđa, Hollywood, a opet tako pametan.)
Ne mogu zapravo donijeti nikakav poseban zaključak o načinu snimanja filma, pogledat ću ga sa zadovoljstvom još nekoliko puta, možda otkrijem nešto smisleno.