Primijetio sam to već prije nekoliko godina, većinom kod zapadnih Europljana.To im je neka nova fora. Radi se o zagrljaju kao pozdravu. Srednjoškolci i studenti kada se nađu u gradu ne pružaju si ruku, ne nabacuju „high 5“ nego se zagrle. Isto tako kod rastanka.
To me užasno živcira, zapravo što više o tome razmišljam, to me više živcira. Kako to da sam tu pojavu baš kod zapadnjaka primijetio, jer općenito je poznato da se južnjaci više grle, da su prisniji i otvoreniji. Talijani, Španjolci, Portugalci pa i Hrvati.
Kada dođem u Slavoniju kod rodbine, onda me svi ljube i grle (možda zato što donosim švicarske franke). Taj zagrljaj je nekako prirodan, autentičan i iskren. Pri zagrljaju se osjećam dobro i ugodno.
Sasvim suprotan je osjećaj kad to pokušaju profurati mlađe generacije (ne samo) zapadnjaka. Zgarljaj je nekako ukočen i uopće im ne leži. Onda još grle skoro svaku osobu koju poznaju, ne najbližeg prijatelja, nego nekog tamo kolegu.
Moji Erasmusovci grle sve oko sebe, ljude koje su upoznali jučer, doslovno. Takav zagrljaj može samo biti mehaničan i ima veze s bliskosti kao ljubav s prostitucijom. Zagrljaj je intiman čin, nekad više, nekad manje, ali opet intiman. Svojim pretjeranim dijeljenjem sa svakim gubi vrijednost, događa se inflacija zagraljaja.
Ponekad kad me osoba pokuša zagrliti, dopustim joj to, ali se onda približim i baš ju zapravo zagrlim onako najtoplije što mogu, iz srca. Ono što primijetim jest da se druga osoba uplaši, postane joj neugodno jer se događa nešto intimno sa strancem. Rijetko me poslije ponovno pokuša zagrliti.
Ali zašto toliki broj ljudi to radi? Otkud taj fenomen? Jedno od objašnjenja bi moglo biti to da zapadnjaci kopiraju južnjake. Vidjeli su tu opuštenost kod drugih i njih je uhvatila želja da budu takvi, ali nisu baš shvatili o čemu se radi, samo su kopirali radnju. (Postoji i bezbroj obrnutih primjera, svaki put kada istok pokuša kopirati zapad to ispadne smiješno.)
No, možda im zbog okrutnog kapitalizma i kompetitivnog društva fali ljubav. Uglavnom, sramote se i sve mi je to jadno. Nogometaši se najbolje grle. Po mnogočemu su površni i „fake“, ali se autentično grle. Prije utakmice, kada zabiju gol, dok čekaju penale, kod zamjena, osjeća se da su tim, da su povezani i da dijele trenutak.