Na današnji dan prije pet godina nastala je prva objava mrežne stranice Multimedijske skupine – zahvaljujući našim učenicima Danielu Pleši, Marku Udikoviću Mejaškom i Dini Goluboviću
To se danas tako više ne radi!
Utjecaj Daniela Pleše na stvaranje ove stranice presudan je.
Ne sjećam se ni koji sam domski pano uređivala. Ni kojim povodom.
Samo se sjećam Danielove opaske. Dobačene na putu do blagovaonice, onako u prolazu, nehajno:
– Odgajateljice, to Vam se danas tako više ne radi. Znate li koliko ste Vi šume uništili trošeći toliko papira?
– Ma dobro, pusti sad šumu… A kako se to danas radi?, pitam Daniela.
– Pa na blogu, ne na panou!, objašnjava Daniel.
– Daniel, kako ću pokrenuti blog?! Ja o blogu nemam pojma!, i dalje namjeravam nastaviti s uništavanjem postojećih šuma…
– Ja ću Vam pomoći…, ne odustaje Daniel.
I tada je počelo…
Početkom veljače prije pet godina posjetili smo Muzej suvremene umjetnosti i odlučili da prva objava bude posvećena tom posjetu.
O svojem doživljaju suvremene umjetnosti tekstove su napisali Daniel, Marko i Dino.
Odabrali su po jednu fotografiju uz tekst.
A onda, onda je došao red na mene u zemlji čudesa zvanoj WordPress.
Pogledajte na poveznici ovdje što je nastalo…
Što Daniel pamti pet godina kasnije…
Previše je vremena prošlo od pokretanja bloga Multimedijske skupine, tako da mi je sjećanje u magli. Znam da sam bio tu u početku, ali detalji su mi jako mutni. Iskreno ću Vam reći, sjetio sam se tek kada ste mi to spomenuli preko telefona neki dan.
Posjet Muzeju suvremene umjetnosti bio je jedini izlet u ozbiljniji muzej u kojem sam sudjelovao. Draži su mi muzeji iluzija ili muzeji torture. Ali, definitivno mi se svidio i MSU, prilično neobičan “ozbiljni” muzej.
Mnoga umjetnička djela nisu mi ni tada bila jasna i, bojim se da, nikada ni neće biti, ali ima puno zanimljivih stvari poput tobogana :).
Šalim se, nisu sva djela poput prolivene tempere ispred velikog kamena. Ukratko, puno zanimljivih stvari može se pogledati.
Iako se mnogo toga promijenilo do danas i malo mi je moj komentar smiješan, i dalje ima smisla. Mislim da bih opet izabrao isto umjetničko djelo kada bih trebao nešto opisati iz MSU-a.
Muzej automobila svima nam se više svidio i bio nam je zanimljiviji. Ipak smo svi muški tada bili u domu, a mislim da su nam auti zanimljiviji od moderne neshvaćene umjetnosti.
Bilo je dosta replika iz poznatih serija/filmova. Naravno, svima je zapeo za oko furgon iz serije Mućke.
Lista sjećanja vezanih za dom jako je dugačka, u principu rado se sjećam svega: od druženja s cimerima i ostatkom ekipe iz doma pa sve do školskih i športskih uspjeha. Naravno, uvijek postoje sjećanja kojih se jako često sjetim… Ali bolje da ostanu s nama koji smo ih zajedno proživjeli :D.
Nisam ostao u kontaktu s doslovno cijelom domskom ekipom. S osobama s kojima sam bio u super odnosima u domu, i dan danas sam. Okupimo se tu i tamo. Dosta ih je otišlo iz Zagreba, a podosta i izvan Hrvatske u potrazi za poslom.
Nije baš lako uskladiti godišnje odmore ili slobodne vikende pa da se okupimo svi na jednom mjestu.
O svojim domskim sjećanjima mogao bih pričati do prekosutra… No kao jednu od najljepših domskih večeri definitivno bih izdvojio jednu, a to bi bila maturalna večer.
Ne sjećam se točno gdje je to bilo, ali je bio super restoran i super klopa. Muzika je bila također odlična, a uz dobru muziku ide dobar ples. Srećom taj dio su upotpunile cure iz Dore Pejačević (ili Opatičke, nisam 100% siguran). Uglavnom, jedna od najljepših večeri provedenih u domu.
Za samostalan život definitivno sam se osposobio u domu. Naime, kao što znate, došao sam u veliki grad sa 14 godina i nije bilo lako u početku, ali kako ekipa tako i odgajatelji pomagali su mi izaći na pravi put, i na tome mogu najviše zahvaliti njima pa tek onda sebi.
Što se tiče poslovnog dijela života, radim u IT branši za tvrtku Span na poziciji Cyber Security Analyst. Svojom profesijom itekako sam zadovoljan, radim ono što volim i to me čini sretnom osobom. Uvijek postoji puno potencijala za učenje i daljnje osposobljavanje za novije i naprednije stvari.
Trenutno su na tapeti certifikati koji mi pomažu u razvoju Cyber Security smjera IT-a. Poslovni mi je moto da nikad nisam u potpunosti zadovoljan jer uvijek može bolje. Taj me je moto i doveo tu gdje jesam danas, i taj bih moto preporučio svima.
Ipak, jasno da mi je draži privatni dio života u kojem je opuštenije i zabavnije. U slobodno vrijeme nastavio sam s jedinim sportom kojim sam se bavio i u domu, a to je stolni tenis. Naravno, tu su druženja s ekipom i planinarenje.
Marko poslije pet godina
Ja sam Marko Udiković Mejaški, bivši učenik i član Multimedijske skupine. Danas sam student treće godine Tehničkog veleučilišta Zagreb, smjer mehatronika. Živim u studentskom domu Stjepan Radić. Volim svoj smjer i svoju struku. U skorijoj budućnosti želio bih raditi u firmi u kojoj radim još od završetka srednje škole preko studentskog servisa.
Mažuranac mi je ostao u srcu i uvijek mi izazove osmijeh na lice. Svi odgajatelji, tete kuharice, tete čistačice, teta Zdenka i svi ostali. Ali najviše mi ostaju u srcu ljudi s kojima sam tamo živio – danas moji najbolji prijatelji.
U domu sam se sa svojih 15 godina počeo učiti samostalnom životu. Naučio sam kako se nositi s problemima i kako ih rješavati. Svašta sam naučio na Mažurancu i puno toga lijepog vidio…
Mi, članovi Multimedijske skupine, stalno smo išli u posjet raznim muzejima, na kazališne i filmske predstave, izložbe… Ali bilo je i puno sportskih druženja koje su priređivali odgajatelji Ranko Ceraj, Mladen Čižić, Damir Doležal i Mladen Martinec. Čak sam sudjelovao i na simuliranoj sjednici Hrvatskoga sabora, u sklopu programa koji je vodio odgajatelj Ranko.
Uvodni tekst za objavu Pet godina iza nas sastavila, s učenicima razgovarala i dopisivala se voditeljica Multimedijske skupine i urednica mrežne stranice www.mazuranac.com Anne-Marie Magovac