Ne mogu se koncentrirati. Mogućnost koncentracije mi je preslaba. Provedem cijeli dan na fakultetu, a jako malo napravim, baš zato jer mi pažnja odluta. Sad već nekoliko mjeseci redovito učim, ali nema velikih pomaka. Brzo se umorim.
Dani prolaze, a ja stojim na mjestu, umjesto da uz faks još radim druge stvari, ja se mučim s osnovama. Ne uspijevam se držati zadanog ritma koji zapravo i nije prežestok, ali uz ovakvu koncentraciju ni to ne uspijeva.
Frustriran sam, jer češto ostavljam dojam neozbiljne osobe, misli mi odlutaju u važnim trenucima razgovora, jednostavno prestanem pratiti. Ponekad čak i kad govorim, stanem usred rečenice. To mi onemogućuje da sebe shvatim ozbiljno, a onda i da me drugi shvate ozbiljno.
Pogledajte svaki interview s nekim ozbiljnim redateljem i vidjet ćete da točno zna o čemu govori, ne filozofira nego je vrlo specifičan, precizan i koncentriran (ne samo redatelji, nego većina profesionalaca na bilo kojem području).
Koncentracija koncentracija
Koncentracija zapravo omogućuje oštroumnost koja je toliko prepoznatljiva kod svih velikih profesionalaca. Bez nje sam invalid, vrtim se na mjestu, glava mi je negdje u oblacima, misli su mi raspršene, dan može trajati 48 sati, a ja opet ne bih puno više napravio. Sve moje dobre ideje, kreativnost i vrijedna razmišljanja beskorisi su a ako to ne mogu nekako usmjeriti.
Ne mogu zaključiti zašto se ne mogu koncentrirati, ali sad, kad razmislim malo, sjetim se da problem zapravo i nije nov, već godinama je to tako, od srednje škole. Dosad sam za sve neuspjehe u životu krivio srednju školu pa bih mogao i ovo pripisati tome. Umjesto da je tada moj tinejdžerski mozak razvijao i trenirao koncentraciju, on je sanjao i spavao i nepovratno uništio moje kognitivne sposobnosti.