Međunarodni dan glazbe ove godine Multimedijska skupina obilježava učeničkim radom – tekstom Marije K. Marija, za koju bismo mogli reći, ne da živi s glazbom, nego da živi u glazbi, sama je sebi postavila jednodnevni izazov – Dan bez glazbe
Dan bez glazbe
Tračak sunca provirio je kroz zastore i tako je počeo moj izazov, dan bez -meni najdraže stvari na svijetu – glazbe. Jedna tako mila umjetnost koja je svuda oko nas i nemoguće ju je izbjeći… Ona je iza svakog ugla, i neprestano nas prati kao sjena.
Kada sam prihvatila ovaj izazov, mislila sam da će biti lako, kao i svi naivci. Baš zato se izazovi zovu izazovima, jer ulazimo u njih nesvjesni njihove težine i posljedica.
Glazba me prati od djetinjstva, skoro pa mi je zapisana u DNK. Sjećam se koliko sam kao mala voljela Lady Gagu, bila su to lijepa vremena. Moj tata je svirao bubnjeve, a za baku mi je mama znala pričati koliko je lijepo pjevala dok je bila mlađa.
Danas sam se malo odmakla od Gage, pop kraljice, i zavoljela druge žanrove glazbe, no ljubav je i dalje ista. Glazba je tu za mene kada trebam učiti, pomaže mi da se lakše koncentriram. Pomaže mi i oko spavanja, jer patim od nesanice. To mi je (na žalost) učinio život u domu. Tu je i kada mi treba energije, daje mi snagu da izdržim.
Ponekad ju zamišljam kao živo biće, prijatelja koji me grli u nevolji. Biti 24 sata bez glazbe jest pakao, sve postaje dosadno i jednolično. No, počela sam više primjećivati zvukove oko sebe. Buku automobila i tramvaja, dječji plač u parku, mlade kako se smiju, lišće koje šušti na vjetru… Na neki način, i to je glazba koju stvara priroda, daje nam svoje ugodne melodije.
Noći bez glazbe su najgore. Budući da dolazim iz malog sela, u noći se ne može čuti ni muha, ni zrikavac. Samo mrtva, mračna tišina. Nju nikako ne volim, ne prija mi. Polako dopuza kao neka lopuža i učini san težim nego što već jest.
Moj problem je da previše razmišljam. Mozak mi je kao stroj, stalno radi. A kada nešto stalno radi, lako se i pokvari. Ne volim tišinu jer me tjera da razmišljam o stvarima kojih se najviše bojim, ili o mojim najmračnijim tajnama. Draže mi je slušati radnike na skelama kako udaraju nego biti u tišini.
Da mogu, jednog dana bih se bavila glazbom, posvetila bih joj cijeli život. Glazba nije samo umjetnost, već i znanost. Fascinantno je koliko se tisuća različitih melodija može dobiti od samo par zvukova. Ti zvukovi mogu biti umjetno proizvedeni, ili mogu biti od nekog već poznatog instrumenta. To je kao mali laboratorij, a zvukovi su tekućine u epruvetama.
A da potvrdim da je glazba neizbježna, reći ću ovo; ako netko želi pobjeći od glazbe, morao bi si probušiti bubnjiće i zauvijek oglušiti.
Čujem glazbu kada moje cimerice imaju jeftine slušalice koje ne zadržavaju zvuk. Čujem ju i kada Neva zapjeva na satovima crtanja, a Rea joj se pridruži. Čujem ju kad prolazim kraj zagrebačkog HNK, kada se održavaju probe. Kada prolazim Ilicom, čujem ulične svirače i njihove melankolične balade. Kao što sam rekla, željeli mi ili ne, ona je svugdje i stalno nas prati.
I mislim da je u tome prava ljepote glazbe, jer nam je ona veći prijatelj nego što smo mi sami sebi.
Dok je Marija sastavljala tekst Dan bez glazbe, njezine cimerice posjetile su Opatičku i ušle u čarobni glazbeni vremeplov odgajatelja Marka. No, više o tome u posebnoj objavi.