Umjetnici Can Togay i Gyula Pauer osmislili su svoj memoar na žrtve holokausta u Budimpešti… Naša učenica Marija podsjeća nas na vrijednost slobode…
Memoar slobode
Ne znam kako je to biti prosječna
i živjeti za prosječne ciljeve
jer sve što sam u životu spoznala
jesu ljudi koji su me uvjerili
da snovi postoje.
Upoznala sam i ljude koji kažu
da ne sanjam previše,
da nemam velik apetit
jer su mi mogućnosti niske.
Dokazala sam im suprotno.
Sva ta imena
urezana u sjećanje
koja su mi rekla
da letim dok još mogu,
jer život nije za sjedenje i čekanje.
Svi divni ljudi
koji su me učinili boljom
i pomogli mi da rastem,
širim svoje grane.
Živim i dišem,
dišem za slobodu.
Za duge zimske noći
i toplinu dana,
za mjesec i zvijezde
i polja tulipana
i miris bagrema
u svibanjskoj noći.
Živim
jer ću jednom leći
i želim da mi zadnje riječi budu:
,,Živjela sam.”
Cipele na obali Dunava spomenik su na žrtve zločina koji su u zimi 1944. na 1945. godinu počinili pripadnici mađarske nacionalsocijalističke stranke.