Listopad i studeni 2020. godine obilježio je nagli rast zaraženih virusom SARS-CoV-2 te su mnoge teme svakodnevnog života ostajale u sjeni poražavajućih zbivanja po cijelom svijetu. Kulturni život, nažalost, pao je u drugi plan, a javnih događanja i okupljanja gotovo da uopće nije bilo.
No, mnogi organizatori prilagodili su se novim (ne)prilikama kada smo svi prikovani za ekrane i svoje su performanse i izložbe preselili u virtualni svijet, dok su drugi smanjili broj posjetitelja i pridržavali se epidemioloških mjera zaštite uživo.
Jedan događaj i jedno ime vezani uz naš dom posebno su se istaknuli – Inova i Edi Graovac.
Edi i Inova
Edi je odličan učenik Elektrotehničke škole Zagreb i pohađa 4.C razred, a ujedno je i moj kolega u Učeničkom domu Ivana Mažuranića. Edi kaže da ga je računalstvo oduvijek zanimalo, no nije znao koliko je to za njega. Kada je upisao srednju školu, iznenadio se koliko voli svoje zanimanje te je svake godine sve više napredovao što je i dokazao kroz brojna natjecanja.
Inova je sajam inovatora koji se odvija na više razina. Naravno, najprestižnija je međunarodna razina gdje se okupljaju najbolji od najboljih, ljudi s izvanrednim idejama.
Edi je sudjelovao u Inovi mladih koja je namijenjena za osobe do dvadeset godina. Na sajmu se predstavio na dva projekta: jedan sa školom, a drugi s domom. Naime riječ je o ekološkom projektu Precious Plastic, koji je u domu pokrenuo odgajatelj Petar Ćurko.
Školska Limunada
Prvi, školski projekt zove se Automatsko zalijevanje ili Limunada, a osmislila ga je profesorica Ana Šutalo Barić. Ideja je da se napravi automatski način zalijevanja za sve biljke kojima je potrebna stalna kontrola vlage i da se sve kontrolira preko mobilne aplikacije u realnom vremenu.
Prva biljka na kojoj je projekt ispitivan jest, očito, limun te je projekt tako dobio i svoj nadimak. Osim što je izrazito lagan za upravljanje, također je lako popravljiv.
Naravno da Edi nije sve napravio sam, iza njega stoje predani mentori i kolega Marco. Sve ovo ne bi bilo moguće bez timskog rada.
Precious Plastic
Precious Plastic domski je projekt u kojem je nastalo nekoliko strojeva ručno sastavljenih od dijelova drugih uređaja koji su neuporabljivi. Evo kako su autori opisali svoje strojeve:
Prvi stroj je namijenjen za drobljenje plastike na manju granulaciju koju je moguće prilagođavati. Drobilicu pokreće trofazni elektromotor koji je također nađen na otpadu.
Drugi stroj je namijenjen za topljenje plastike i ubrizgavanje u kalupe. Prije toga, plastika mora biti razvrstana po tipu plastike zbog različitih termalnih svojstava pojedinih tipova plastike. Temperatura se postiže pomoću četiri grijača te se regulira putem dva digitalna termo-regulatora. Topljena plastika se lijeva u kalupe koji su napravljeni od raznih materijala poput akristala, pleksiglasa, aluminija, silikona…
Kalupi mogu biti namijenjeni za proizvodnju plastičnog pribora, zaštitnih vizira, dodataka za kvaku koji će omogućiti lakše otvaranje vrata podlakticom (radi izbjegavanja prijenosa bakterija i virusa), privjeske, didaktička pomagala i dr.
Inovina platina za Mažuranac
Oba su projekta nagrađena zlatnim medaljama, a projekt recikliranja plastike dobio je i platinu te se time plasirao na međunarodnu Inovu. Projekti su zasnovani na brizi o klimatskim promjenama i ekološkoj osviještenosti. Cilj im je utjecati na prirodu oko sebe tako da ju se ne narušava.
Iako su projekti vrlo zanimljivi, čak ni Edi za njih ne vidi budućnost u kućanstvima ili većoj uporabi, barem ne uskoro:
Situacija u državi je takva kakva jest te ne postoje investitori koji bi pomogli da ovakvi projekti zažive. Iako nisu basnoslovno skupi, ljudi nemaju prihode kojima bi si mogli priuštiti ovako nešto u kućanstvu, a također postoji i strah kako bi strojevi funkcionirali u smislu ogromnih pogona. Ovo je samo mali prototip koji se odnosi na stablo limuna u teglici, a ne njih 1000.
Iskreno me rastužilo čuti da se ovakvi projekti ne vide isplativima. Kao država s predivnom prirodom i plodnom Slavonijom, projekt Limunada mogao bi biti pionir agrarne revolucije o kojoj se priča i koju se pokušava zaživjeti kroz brojne poticaje koje država daje poljoprivrednicima. Upravo ovakvi projekti mogli bi poljoprivrednicima olakšati posao i kontrolu nad biljkama.
Projekt plastike također bi u nekom idealnom svijetu mogao zaživjeti u Zagrebu i ostalim većim gradovima u kojima je recikliranje nisko ili nepostojeće što je zapravo tragično.
Zagreb je lijep grad, ali, blago rečeno, pun smeća. Osviještenost o recikliranju je niska, a sadašnja gradska politika povodom toga ne radi previše. Ekologija je u drugom planu, dok je građenje fontana i drugih nepotrebnih atrakcija postalo prioritet.
A što je sa zgradama koje se praktički urušavaju ili sa zapuštenim fasadama koje grad čine ružnim? Nitko nema odgovore na pitanja. Malo sjevernije, na području Varaždinske županije priča je drugačija. Tamo komunalna služba ima posla, a razvrstava se sve. Papir, tekstil, staklo, plastika, boce, baterije, željezo… Popisu nema kraja. Mogu osobno potvrditi jer živim u obitelji u kojoj se to radi od kada sam bila dijete.
Također mogu potvrditi da inovacije često odu u zaborav, a mladi ljudski potencijali ostanu neiskorišteni jer ih država ne želi financirati iako je to najisplativiji način napretka.
Vrhunac svega bio je dobivanje platine za koju nisam ni znao da se dodjeljuje. Očekivanja je bilo i profesori su nas uvjerili da imamo šanse osvojiti zlato te smo s time na umu radili na projektima koje ćemo i dalje unaprjeđivati. Ovo je samo dodatno uvjerenje da su naši projekti vrijedni te da se isplatilo raditi na njima. Cilj je suradnja Elektrotehničke škole i Učeničkog doma Ivana Mažuranića, kaže Edi.
Suradnja i nadahnuće
Da sve ne bi zvučalo tako crno, Edi kaže da bi i bez ovih rezultata nastavio raditi na projektima jer je bitno sudjelovati. Na natjecanjima poput Inove može se upoznati puno ljudi koji imaju iste ciljeve i ideje koje je moguće ukomponirati zajedno. Sudionici smotri često si međusobno pomažu, daju savjete i pokreću jedni druge.
Trenutačno u planu imam dva projekta kojima razrađujem ideju, a uskoro će se krenuti u realizaciju. Jedan je od njih zapravo već razrađen, ali nije bio realiziran na vrijeme za prijavu na sajam. Radi se o pametnoj učionici. Učenici bi ulazili u školu/učionicu s pametnim magnetskim karticama, a svaka učionica bi imala monitor na kojemu bi pisalo je li učionica prazna i ako nije tko je u njoj. Paljenje svjetla, projektora i računala odvijalo bi se kroz aplikaciju ili kroz glasovne upute te bi sve bilo regulirano.
Što se tiče fakulteta, Edi kaže da još razmišlja i nije siguran kamo se želi upisati. Neće studirati u inozemstvu zbog trenutačne situacije u svijetu te su mnogi studenti izgubili stipendije, a dizati kredit bi bilo vrlo skupo. Zanimao ga je FER, no od njega je odustao jer je teorije previše, a rada na projektima malo. Algebru pozdravlja sa smiješkom, no sve je upitno.
U svakom slučaju, i škola i dom su ponosni na mladog inovatora kojega definitivno čekaju mnogobrojne prilike u budućnosti. Edi je samo jedan od primjera izvanrednih mladih ljudi koji nam iz dana u dan poručuju: SVE se može kada se hoće i kada vjeruješ u sebe. Iako je korona svijet preokrenula naglavačke, nadam se da će jednoga dana naša djeca imati pametne učionice, kontroliranu i zdravu hranu te svijet bez zagađenja plastikom, a sve zahvaljujući genijalnim idejama genijalnih ljudi.
Članak na temelju razgovora s Edijem sastavila učenica Marija Kočet.