Naš bivši učenik (student filozofije zagrebačkog Filozofskog fakulteta, ovaj semestar, u sklopu programa Erasmus +, studira filozofiju u Beču) promišlja u svojem ogledu kako s jedne strane količina informacija a s druge strane brzina njihova širenja utječu na naš život – i na osobnom i na međuosobnom planu
Upalim Facebook, pregledam tko je „okačio“ novu sliku na zid, tko misli što o dnevno političkim temama, što piše Pavle Svirac, što se događa u Švicarskoj. No većinom preko Facebooka pratim stranice vezane za film, kazalište i filozofiju. Paralelno otvorim nekoliko članaka, kratko preletim preko njih, rijetko ih čitam do kraja, a i onda kad ih čitam do kraja, između stanem barem jednom i pogledam duhoviti video ili sažetak nogometne utakmice.
Rijetko se uhvatim jedne teme koju istražujem do kraja, kojom se bavim cijeli dan. Sve nešto nervozno skačem s jedne teme na drugu. Film, filozofija, nogomet, politika pa opet film, pogledam ovaj video, otvorim onaj članak, pročitam tu neki komentar, pogledam tamo neku statistiku.
Znanje
Ne mogu ostati koncentriran na jednu stvar. Tako mi prolaze cijeli dani. Besciljno skačem s teme na temu. Pitam se kakva je to onda vrsta znanja koju stječem? Gdje je tu kvaliteta? Naravno da ne čitam samo gluposti, znaju to biti sjajni članci, videozapisi vrhunskih stručnjaka, ali sve je to premalo, prepovršno, fragmentirano.
Istu stvar sam primijetio kod kolegica i kolega. Bez sumnje su oni inteligentni ljudi, raspolažu hrpom informacija koje su pokupili preko interneta i društvenih mreža, ali onda kada sve te informacije treba zaokružiti u cjelinu i nekako ih artikulirati, onda zakažu. Zakažemo. I na kraju svi zapravo pričamo gluposti kao pseudointelektualci iz filmova Woodyja Allena.
Informacije
Problem je što se to skupljanje informacija pretvorilo u natjecanje; tko je pogledao intervju s ovim redateljem, tko je pročitao članak o onoj kazališnoj predstavi, tko prvi ima informacije o novoj kameri koja je nedavno izašla. Ako nisi skupio određene informacije, ne možeš sudjelovati u razgovoru, a ako želiš dominirati u razgovoru, moraš imati najviše informacija. Ja želim dominirati!
Tako padamo u vrtlog, u začarani krug, jer želimo sve stići, sve pogledati, sve pročitati, a ne uzimamo si dovoljno vremena da neku stvar shvatimo do kraja, da uđemo u dubinu, da dotaknemo bit.
Fokus
Vjerujem da je to jedan od razloga zašto ja osobno ne uspijevam izraziti svoje misli, počevši od privatnih razgovora do usmenih ispita. Čim je u pitanju složenija misao, fali mi nešto. Teško mi pada raditi jednu po jednu stvar. Evo sad dok pišem ovaj tekst, šaljem poruke preko mobitela, slušam glazbu, jedem krušku, gledam gdje ću večeras izaći, već sam dva puta otvorio novinski portal Jutarnjeg lista i pričam s cimerom.
Vjerujem da bih bio puno uspješniji kad bih uspio obavljati jednu po jednu stvar i koncentrirati se na samo jedan zadatak. Sjetim se odmah zen majstora, budističkih redovnika koji uspijevaju držati pažnju na jednom predmetu cijeli dan ili nekoliko dana. Istina ili mit? Ne znam. Uglavnom, odlučio sam da ću ubuduće za vrijeme pisanja ovih tekstova, samo pisati tekst, neću jesti, tipkati na mobitel, pričati s cimerom, eventualno ću slušati umirujuću glazbu. Zvuči kao lagan zadatak. Vidjet ćemo. (Josip)